Muzej grada Trogira 1963. - 2013. ● Projekt "50 ZA 50" ● dan 40/50

Sjećate se one kriminalističke priče vezane uz Muzej koju smo spominjali? :) Evo je:

Aleksandar Kostjuk

SLUČAJ NESTALE PČELE

Široki proplanak usred šumarka. Kamenit je, s neravnomjerno raspoređenim vlatima trave. Nema utabane staze za aute, ali ima dovoljno prostora između drveća za vožnju. Usred proplanka kuća od kamenih blokova, široka otprilike petnaest metara i visoka deset. Iako je stabla okružuju sa svih strana, Sunce solidno obasjava čitavu kuću. Nebo je plavo, bez ijednog oblačka. Puše lagani povjetarac sa sjeverozapada. Ovo je mjesto jedva stotinu metara udaljeno od autoceste. Stabala nema ni približno dovoljno da bi bila potpuno zaka-muflirana, a opet, ova je kuća savršeno skrivena i odsječena od ostatka svijeta. Odabrao je idealno skrovište.

Zamalo idealno. Ipak ga je pronašao u roku od tri dana. Ali ipak...

Iako se dovoljno približio kući za to, nema naznaka da je primjećen. To ništa ne znači. Ako nešto zna o njemu, to je da je pametan. Koliko pametan, reći će mu Ante. Dolazi mu ususret. Već mu vidi na licu da se čudi što se toliko izložio.

"Slušam."

"Mario čuva suprotnu stranu. Nisam na putu dovde nikoga zapazio."

"Pronašli ste auto?"

"Jesmo", reče Ante nekako bespomoćno. Htjede nastaviti, ali instinktivno na trenutak okrene glavu prema upečatljivom crvenom autu parkiranom u garaži kuće pred njima. Garaži nedostaju vrata – kao i štošta drugo – pa je unutrašnjost lako raspoznatljiva.

"Kako si znao?"

"I ja bih tako postupio."

Ante kimne glavom, razotkrivši nesvjesno trunku nezadovoljstva objašnjenjem.

"Znaš što moraš?"

"Znam. Samo..."

"Da?"

"Ideš sam?"

"Zašto ne?"

"Ne znaš što te očekuje. Trebao bi imati nekakvu potporu."

"Istina. Ali da mi radimo stvari kao drugi, ne bismo bili ovdje, zar ne?"

"Samo nemoj da požalimo što smo ovdje, dobro?"

"Može. Odgodit ćemo to za neku drugu priliku. Situacija je delikatna i zahtijeva delikatno postupanje. Osim toga, neću biti bez potpore. Provjerimo radi li mikrofon."

Obojica stave minijaturne slušalice u uši i zakače mikrofone za svoje ovratnike. Napravili su nekoliko provjera zvuka kako bi bili sigurni da komunikacija neće zakazati.

"Sve se čini u redu", reče Ante. "Spreman si."

"Dobro. Ti kreni obaviti svoje. Ali pozorno slušaj."

"Hoću.", reče i udalji se od njega.

Promotri još malo kuću prije ulaska. Pogled je intrigantan. Za kuću se ne bi baš moglo reći da ne budi znatiželju. Istočna se polovica može bez pretjeranog okolišanja nazvati ruševinom. Na razini onih antičkih. Doslovce može vidjeti kroz nju. Na sredini kuće ruševnost postepeno prelazi u rustikalnost. Zapadna polovica kuće još je razmjerno netaknuta i stabilna. Očekuju je još mnoge dobre godine prije nego se uruši. Kontrast između te dvije polovice uistinu je fascinantan. Kao da kuća postoji u dva svemira u kojima vladaju različiti zakoni fizike. I koliko god znatiželje ovaj fenomen budio, ne čini to ni približno dovoljno da bi mu posvetio ijednu dodatnu misao. Krene laganim korakom prema vratima na zapadnoj polovici.

Vrata su otključana. Uđe. Sada se nalazi u nekakvom predsoblju. Zidovi su izblijedjele oker boje, s već dosta pukotina. Mnogo prašine na podu i oskudnom pokućstvu koje se sastoji od malenog ormara za cipele i poduže drvene klupe. Produži dalje.

Tragovi koraka u prašini ne pomažu mnogo, iako suzuju prostor potrage. Iako ima već zadan cilj, mora provjeriti svaku sobu koja dolazi u obzir u kući. Kao što je Ante lijepo istaknuo, ne zna što ga očekuje. Njegov je protivnik još uvijek velika enigma. Ali siguran je da je ovdje. I da će ga naći u sobi u kojoj ga i očekuje. Bilo je lako izvana uočiti jedini otvoreni prozor. Nekome treba zraka.

Prošao je prvo sve sobe, a kad se uvjerio da su sve prazne, pristupio je onoj kojoj pripada sporni prozor. Malo oklijeva prije pritiskanja kvake. Možda je zaista lakomislen. A možda nije. U svakom slučaju, pritiskom kvake razriješit će nedoumicu. Otvori vrata.

Ušavši u sobu, odmah se pred njime ukaže muškarac koji sjedi za radnim stolom. Većinu kose nema, a ono što je ostalo već je odavno posjedilo, što može s lakoćom proučiti, s obzirom da mu muškarac pokazuje samo svoje tjeme. Nije reagirao na njegov ulazak u sobu. Ne diže pogled sa svoga prijenosnog računala po kojemu piše. Muškarac je odjeven u smeđe odijelo, bijela raskopčana košulja bez kravate, iz džepa strši lanac, vjerojatno džepnoga sata. Oko njega na podu nalaze se tri kartonske kutije bez poklopca. U njima su naslagani papiri, gotovo do vrha. Na stolu se osim računala nalazi i svjetiljka te nekoliko razbacanih papira, dosta izgužvanih od upotrebe.

Još je nešto na stolu. Ono po što je došao.

Tek nekoliko sekundi nakon njegova ulaska muškarac prestane s radom i digne pogled prema njemu. Ni trunke panike, samo blagi pogled starca kojeg je netko omeo u poslijepodnevnoj rutini.

"Vrata su bila otključana", reče on.

"Koja?" upita starac.

"Sva", odgovori mu.

Starac kimne glavom i upita:

"Mogu li vam kako pomoći?"

"Zapravo, ja sam došao vama pomoći."

"Izgledam li kao netko tko treba pomoć?", upita starac.

"Ne, uopće. Da ste takav čovjek... ni vi ni ja vjerojatno ne bismo bili ovdje."

"Teške riječi. A vi ste?"

On stavi ruke u džepove i reče:

"Prijatelji me zovu Tomislav."

"Siguran sam da imaju svoje razloge za to. Ja ću vas zvati Prijatelj."

"A ja ću vas zvati Josip."

"Zašto Josip?"

"Jer vam je to ime", odgovori Tomislav.

"Ako mislite da je to razlog..."

Nekoliko su se sekundi samo gledali.

"Kako ste me pronašli?" upita Josip.

"Lako."

"Tako znači. Nadao sam se da ću imati više vremena."

"Žalim."

"Kuća je opkoljena?"

"Možda."

"Znači, nije. Zašto ste ovdje?"

"Da vas zamolim da pođete sa mnom."

"Ali ovdje mi je dobro. Baš sam se najljepše smjestio."

"Vjerujem."

"Mislim da ću radije ostati."

Josip ni na trenutak ne pokazuje promjenu emocija. Smiren i ujednačen glas. Čvrstina u njegovim riječima. Starac će biti tvrd orah.

"Bojim se da to nije opcija", reče Tomislav.

"Zaista? Kako to da su mi opcije toliko ograničene?"

"To se događa lopovima i bjeguncima pred zakonom."

"A vi ste zakon?"

"Ja sam... onaj koji ublažuje sraz zakona i progonjenih. Vjerujem u mirna rješenja."

"I ja. Šteta što nam se tako često uskraćuju", reče Josip i upita: "Zašto se zakon zanima za mene?"

"Takvo bi pitanje zvučalo mnogo uvjerljivije da pred vama ne stoji ukradeno vlasništvo", odgovori Tomislav i pogledom pokaže predmet položen na stol pred Josipom. Crno drveno postolje dužine četrnaest, širine šest i visine četiri centimetra. Na njemu stoji stakleni poluvaljak kao poklopac koji štiti ono što je na postolju. Na sredini crvene baršunaste površine, pridržane zlatnim tankim držačima, lebdi preparirana pčela. Ukradena prije tri dana iz Muzeja grada Trogira.

"Što ako vam kažem da je dosad bilo ukradeno, a da je sada vraćeno legitimnom vlasniku?" upitno će Josip.

"Trebao bih objašnjenje", reče Tomislav.

"U redu. Ja sam izravan potomak Petra Berislavića."

"To je laž, naravno."

"Naravno. Nadao sam se da ćete me smatrati luđakom."

"Ako je to vaša molba, rado ću vas smatrati luđakom, ali svejedno ćete morati poći sa mnom", reče Tomislav.

"Ah, to je nešto do čega vam je baš stalo?"

"Bojim se da jest."

"Ali nisam ja vaša primarna meta, zar ne?"

"Ne", odgovori mu Tomislav iskreno. Ovome ne može muljati.

"I ako morate birati između primarne mete i mene, odabrat ćete primarnu."

"Tako je." Ipak se nadao da starac nije baš toliko pametan.

"Pa... ja sam ovdje. Našli ste me. Ali gdje vam je primarna meta?"

"Stoji na stolu pred vama."

Znalački smiješak. "Sigurni ste?"

"Ne... nisam. Vi ćete mi to potvrditi."

"Zašto bih to učinio?"

"Nadao sam se da ste jednostavno takva osoba."

"Nemojte me podcjenjivati. Ja sam to također učinio. A onda sam se jednoga dana našao kako provaljujem i kradem tuđe vlasništvo. Ne biste vjerovali koliko sam bio iznenađen."

"U redu", reče Tomislav. Ne smije dopustiti lutanje u digresijama. Sada mora biti izravan. I vrlo pozoran.

"Je li nalaz unutra?" upita.

Ne uočava ništa na Josipovu licu što bi mu dalo definitivan odgovor. Očito ima dovoljno samokontrole kako se ne bi sam odao. Samo drži taj smiješak. Dakle, još je uvijek u prednosti.

"Mislim da vam neću reći."

"Hoćete li mi onda reći zašto ste ga ukrali?"

"Zašto, pitate? Jeste li vidjeli nalaz?"

"Izbliza.", odgovori Tomislav.

"Onda znate odgovor."

"Ne. Zar ne želite da ga cijeli svijet može vidjeti?"

"Naravno da želim!" podigne Josip glas po prvi put." Ali kako će ga svijet vidjeti kad se skriva kao da je zlo?"

"Ne vidim logiku u vašem zaključivanju. Sigurno znate da postoji procedura. Konzervacija, provjera autentičnosti..."

"Autentičnost je potvrđena! I sami to znate. Odavno. I svejedno gotovo nitko ne zna za njegovo postojanje. Zašto?"

"Postoji procedura."

"Procedura! Bojite se. O tome se radi. Jeste li pročitali što piše na pločici?"

"Jesam."

"Razumijete li što je htio reći?"

Tomislav odmahne glavom. "Vi?"

"Ne", odgovori Josip poraženim glasom. "Ali znam da to mogu dokučiti. Osjećam da sam blizu. Samo trebam vremena."

"Nemate ga."

"Ali pokušao sam si ga kupiti. Ukrasti, zapravo. Zašto su vas poslali?"

"Moglo bi se reći da sam se sam poslao. Osjećao sam se odgovornim."

Shvaćanje na njegovu licu. Primi kutiju s pčelom u ruke. "Sakriti pločicu unutra... to je bila vaša zamisao, zar ne?"

"Da."

"Grozno. Staviti nešto tako vrijedno u nešto tako kičasto."

"Meni se činila lijepom. Jeste li tako shvatili da je to kamuflaža?"

"Možda dijelom. Čim sam shvatio da ćete pločicu sakriti u nekom drugom predmetu, pre-ostao je samo proces eliminacije. Bio je vrlo kratak."

"A ja sam mislio kako sam pametan."

"I jeste! Skriveno od svih, samo je jedan otkrio skrovište. To nije loš omjer."

"Za čovjeka moje profesije jest. Hoćete li mi sada dati pločicu?"

"Još uvijek nismo utvrdili nalazi li se u kutiji. Ili uopće u sobi. Sigurno vam nitko ne bi bio zahvalan da se vratite samo s jednom krepanom pčelom."

"Zaista ne bi. Jesmo li gotovi? Znate da ovo može završiti na samo jedan način."

"Zašto? Meni padaju na um barem dva."

"I u oba ćete poći sa mnom."

"Zašto bih? Kakve vi uopće ovlasti imate? Ni ne poznajem vas." Josip malo suzi oči i nagne glavu naprijed. "Zapravo... to nije točno, zar ne? Mi smo se sreli negdje."

"Da."

"U Trogiru. Naravno."

"U muzeju. Pogledi su nam se sreli iz daljine. Upoznali se nismo."

"Nije valjda da sam se već tada odao?"

"Možda samo malo."

"Ljubazni ste. Ali svejedno neću poći s vama. I neću vam reći gdje je pločica."

"Zašto ste toliko tvrdoglavi?"

"Kako ne bih bio?! Zapis bana Berislavića! Ostavio ga je u samom Trogiru nedugo prije svoje pogibije. Zašto se vratio u svoj rodni kraj? Zašto je ostavio taj zapis? I u tom obliku?! Minijaturna isklesana kamena pločica? Čini se apsurdnim! Kao da netko pokušava napraviti budale od nas. Kao da nas netko želi zavarati. Ali nije tako, zar ne? Zapis je autentičan. Nešto nam je ban htio reći. Nešto... nešto važno. Želim to razumjeti. Razumijete li vi što je htio reći?"

"Ne. Možda nije htio ništa posebno reći. Možda..."

"Ni sami to ne vjerujete! Ovo je važno otkriće. Postoji nešto... duboko u njegovim riječima. I u samom mediju zapisa. Ne shvaćate? Ovo bi moglo promijeniti hrvatsku povijest. Našu sudbinu!"

"Možda. Ali vjerojatno ne. Nažalost, danas je malo koga briga za te stvari. Doznali ljudi za banov zapis ili ne, Hrvatska će ostati ista. Svijet će ostati isti."

"Da... Da, u pravu ste. Nikome više nije stalo ni do čega. Ali meni jest! Zar nije onda pravedno da ja dobijem priliku proučiti nešto tako važno?"

"Možda. Nije ni na meni ni na vama da o tome odlučujemo."

"Kako ne? Ja sam već odlučio."

"I za to ste spremni riskirati sve?"

"Da," odgovori Josip bez oklijevanja.

"Zar vam ni do čega drugog nije stalo?"

"Ne."

"Tako znači."

"Shvaćate li napokon s kime imate posla?"

"Da. Bojim se da shvaćam."

"Ali nećete otići."

"Ja sam poput vas. Ni za mene ne postoji ništa drugo."

"Onda je valjda bilo neizbježno da nam se putevi prije ili kasnije presjeku."

"Valjda. Iako bih mogao bez toga."

"I ja! Koliko samo zajedničkoga imamo!"

Sljedeće su sekunde prošle u sablasnoj tišini. Čak je i šum drveća uslijed povjetarca umuknuo, ostavivši napetost u ovoj sobi kao jedinu perceptivnu stvarnost. Tomislavove se misli preslažu i natječu među sobom, vodeći bitku s preizvjesnim ishodom. Sljedeći se potez nameće sam od sebe i neće oklijevati povući ga. Izvadi ruke iz džepova i posegne desnom iza leđa. Otkopča remen na futroli i iz nje izvadi poluatomatski pištolj s punjenjem od osam metaka, s jednim u cijevi. Ne uperi ga u Josipa. Ostavi ruku visjeti, pištolj uperen u pod. Palcem ga otkoči.

"Znate, ne volim oružje."

Josip ne izgleda uznemireno pri pogledu na pištolj. Ali ne ignorira ga.

"Ali niste baš načistu sa svojim osjećajima, kako vidim."

"Možemo sada krenuti?" upita Tomislav.

"Sad to želim još manje nego prije. Razočarali ste me, Prijatelju."

"Prisilili ste me na to."

"Na to sam i mislio. Ne na pištolj. Prisiljen? Očekivao sam poteze čovjeka koji je uvijek tri koraka ispred protivnika. I za svaki korak ima pripremljene najmanje dvije opcije."

"Valjda starim", reče Tomislav tiho.

"Da... to se i najboljima zna dogoditi." Rezigniranost u njegovu glasu. Pogled čovjeka koji je stjeran u kut, ali nema divlji pogled. Više melankoličan. Od svih pogleda, ovaj je najgori.

Proklet bio, nisam htio da dođe do ovoga.

Josip mu nije ostao dužan. Naglo ustane s pčelinom kutijom u desnoj i oružjem u lijevoj ruci. Maleni revolver kalibra 22, bubanj s pet metaka. Uperio ga je Tomislavu u glavu, polako prilazeći otvorenom prozoru sa svoje desne strane. Tomislav podigne svoj pištolj i nacilja Josipa.

"Kao što vidite," reče Josip, "ni ja ne volim oružje. Zaista imamo mnogo zajedničkog."

"Nemojte. Ne morate to činiti." Ne skida ga s nišana.

"Što to ne moram činiti? Mislite na ovo u ovoj ruci," reče i na tren nagne revolver kako bi ukazao na njega, "ili... u ovoj?" Ne skidajući pogled s Tomislava, Josip ispruži ruku u kojoj drži kutiju s pčelom kroz prozor. Pčela sad lebdi nad provalijom.

"Što bi sad to trebalo biti?" upitno će Tomislav.

"Što? Zar ne vidite? Ugrožavam vaš zadatak", odgovori Josip.

"Otkud znam da ne blefirate? Niste mi potvrdili da je pločica unutra."

"Točno", reče Josip. "Nisam. A vi ne možete riskirati."

"Ako i jest unutra, postolje je čvrsto. Izdržat će pad."

"Moglo bi. Ili ne. Ni to ne možete riskirati."

"Josipe, mislim da ću ipak udovoljiti vašoj molbi."

"Kojoj molbi?"

"Da vas smatram luđakom."

"Zaista ste ljubazni. Kad već ispunjavate molbe, evo još jedne: Odstupite! Izađite iz kuće i onda se udaljite od nje. I želim da to učinite tako da vas mogu gledati s ovog prozora. Krenut ćete onom stazom koja vodi do velike stijene iza drveća. Sigurno ste je uočili. Moći ću vas promatrati čitavim putem. Ako bilo što pokušate, ako skrenete s puta ili učinite bilo što sumnjivo, ispuštam kutiju. Krenite."

Tomislav je oklijevao točno četiri sekunde pa reče: "Mislim da neću."

Još uvijek obojica imaju uperene cijevi oružja u svoje glave.

Josip zanjiše kutiju koja visi iz njegove šake.

"Vaši će poslodavci biti vrlo razočarani."

"Više su klijenti nego poslodavci", reče Tomislav. "I rijetko je koji potpuno zadovoljan mojim radom. Ne sviđaju im se moje metode."

"Vidite, meni se sviđaju, ali trenutno mi ne odgovaraju. Idite."

"Ne. Nešto vam nisam rekao. Pronašli smo vaš auto."

"Čestitam. Pravi ste detektiv."

"Ne mislim na onaj u garaži. Toga ste ostavili ovdje prije krađe. Govorim o onom drugom. Vašem autu za bijeg koje ste sakrili pedesetak metara odavde. Jako dobro skriven, ali blizu staze koja bi vas brzo dovela na autocestu."

Sad se pojavio izraz poražena čovjeka na njegovu licu. Sad je još više stjeran u kut.

"Izgleda da ga nisam tako dobro sakrio", reče.

"Inače, dao sam ih oba onesposobiti. Za svaki slučaj. Nemate više mogućnosti bijega."

"A vi mislite da imate?"

"Još vam nešto nisam rekao."

"Što?!"

"Imam slušalicu u uhu. Dok smo razgovarali, jedan od mojih suradnika javio mi je vijest. Pločice nema u autu. Ali to već znate."

"Da, i?"

"Znači da je sa pčelom."

"Zašto bi bila? Mogao sam je sakriti bilo gdje u kući."

"Zaista, ima mnogo mjesta gdje bi nešto tako maleno bila savršeno sakriveno. Ali to ne bi bilo praktično. Vi bježite pred zakonom. Ako se pojavi potreba za napuštanjem skrovišta, morate to učiniti brzo. Dakle, pločica mora biti uvijek uz vas. Ili u autu kojim bježite. U autu je nema, dakle, kod vas je."

Očajnički smiješak. "Mogla bi biti na meni. U džepu."

"Mogla bi biti. Ali u tom ju slučaju nećete moći izvaditi na vrijeme da je oštetite. Neću dopustiti. Osim toga, sigurno biste htjeli da bude na sigurnom. I zato mogu s visokom sigurnošću reći da je pločica u kutiji s pčelom."

"Baš ste pametni. Ali sada znate što riskirate. Ispustit ću je ako ne odete."

"Ne." Uperi pištolj u pod i opusti tijelo. "Sad znam da blefirate."

"Mislite da je neću baciti?"

"Nakon onoga što ste mi rekli? Ne biste ništa učinili što bi je oštetilo, a kamoli uništilo."

"Baš sam brbljavac." Oči mu se zacrvene. Na rubu je suza, ali ne ispušta nijednu. "Još sam uvijek naoružan."

"I ja. I nijedan od nas neće pucati. Dobro ste pazili da čuvara ne ozlijedite prilikom pljačke. Uspavali ste ga. Nema ni modrice. Niste ubojica i ne vjerujem da to želite postati. Spustite oružje i dajte mi kutiju."

Patnja na njegovu licu. Ali još uvijek ne teku suze. Odmahuje glavom. "Vi... ne razumijete... ovo je..."

"Razumijem. Ali razumite vi mene. Sljedećeg se mjeseca planira izložiti banov zapis pa bi bilo dobro da ga što prije vratim. Morat ćemo nekako skratiti policijsku birokratsku proceduru. Ipak je to dokazni materijal."

"Bit će izloženo?"

"Naravno."

"Kako znam da to nije neki trik?"

Tomislav ispruži otvorenu ruku prema njemu.

"Jesam li vam ikada lagao?"

Djetinji smijeh. "Tko ste vi?"

"Ja? Ja sam vaš izbavitelj."

"Da... Jeste, zar ne?"

Tomislav kimne glavom.

Josip odloži revolver na stol, a kutiju pruži Tomislavu. Ali prije nego mu je preda u ruke, Josip ustukne i izgovori:

 "Smijem... smijem li je samo još jednom pogledati? Mislim da neću stići na izložbu."

"Može", potvrdno će Tomislav "Ali nemojte nikome reći da sam vam dopustio."

"Obećavam."

Josip otvori tajni pretinac ispod pčele i iz njega izvadi kamenu pločicu. Pogleda je s divljenjem. "Predivno, zar ne?"

"Zaista", reče Tomislav i upita: "Možemo sad?"

Josip kimne glavom. Vrati pločicu u njeno skrovište i da je Tomislavu. Zapute se zajedno prema izlazu iz sobe. Nakon što su prošli prag, snažan vjetar zapuše, a prozor se iza njih glasno zatvori.

"Čini se da oluja dolazi", reče Josip.

"Čini se da joj je i vrijeme", reče Tomislav.

      "Neka dođe."

 KRAJ

*** 

Ova je priča objavljena u zbirci priča Priča se (p)o gradu u okviru proslave 145. godišnjice Gradske knjižnice Trogir. Knjigu, ukoliko je već niste pročitali, možete posuditi u Gradskoj knjižnici Trogir.

Ovom prilikom zahvaljujemo autoru Aleksandru Kostjuku koji nam je dozvolio objaviti svoju priču u sklopu našeg projekta 50 za 50.

Lijep pozdrav do sutra! :)